Tata je preminuo prije 7 godina, s njim je otišlo pola mene. A ova polovica što je ostala, mora trpjeti toliko razočarenje od svoje obitelji.
Od kad je majka pronašla partnera sa kojim je sretna, sa kojim živi, zaručila se, zaljubila, sretna je, a on normalan čovjek.
Cijela tatina obitelj ju osuđuje, nakon 7 godina, tolika “obitelj”, stričevi..
Jednostavno nitko od nas nije poželjan u njihovom domu. Izborila se za nas, odgojila nas sama, radila svaki dan po 12 h da bi bila tu gdje i je, a i mi djeca isto. Sad je na njoj red da uživa i da bude sretna. Samo me zanima odakle im pravo.
