Ženi mi je bio rođendan i 10godina “veze + braka” i želio sam da joj kupim nešto posebno.
Pitao sam njenu majku i sestru da mi “šapnu”, jer sam htio nešto što će je oduševiti.
Mislio sam nešto vrijednije. Njena majka mi je rekla nešto skroz neočekivano: da joj kupim Barbiku ili čak bolje kućicu za Barbike. Ja sam se nasmijao jer sam mislio da se zeza, ali onda skoči i njena sestra i kao: DA, definitivno!
Njena majka mi je rekla da 90-ih, kada je bila djevojčica, nekad bi po sat vremena stajala u prodavnici i samo gledala Barbike, ali da nikad nisu imali novca da joj kupe i da joj je to ostala neostvarena želja iz djetinjstva. Kupio sam joj najveću kuću i jednu Barbiku. Toliko je plakala od sreće i neke tuge, vidjelo se da ju je to boljelo, što nisu imali.
Moji roditelji su u to vrijeme živeli u inostranstvu i nisam osjetio tu nemaštinu i ojsećaj da nešto ne može. Uvijek sam bio zahvalan na tome i poštovao novac i sve što su mi pružili i nadam se da naša djeca nikad neće osjetiti to.”
