Učiteljica osnovne škole dala je svojim učenicima zadatak da napišu sastav o tome što bi željeli da im Bog učini. Na kraju dana, dok je ocenjivala sastave, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.
Njen muž, koji je upravo ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao:
„Šta se dogodilo?“
„Pročitaj ovo, to je sastav jednog od mojih učenika.“
Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno. Učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u mojoj kući.
Želim da imam svoje posebno mjesto i da se moja porodica okuplja oko mene.
Želim da me shvataju ozbiljno dok govorim.
Želim da budem centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja.
Želim da budem u društvu svoga tate kad dođe kući sa posla, čak i kad je umoran. Želim da me moja mama želi čak i kad je uzrujana, umjesto da me ignoriše.
Želim da se moja braća bore kako bi bili sa mnom.
Želim da osjetim kako moja porodica sve ostavlja sa strane, bar ponekad, samo da bi provodila vreme sa mnom.
I na kraju, ali ne i manje važno, želim da ih učinim srećnim i zabavim ih.
Bože, ne pitam previše. Samo želim da živim kao televizor.
U tom trenutku je ganuti muž rekao:
„O moj Bože, jadno dijete. Kakve grozne roditelje ima.“
Žena ga pogleda i reče:
„Ovaj sastav je napisala naša kćerka!“
