“Kasno uveče šetao sam parkom. Odjednom sam začuo vrisak koji dolazi iz žbunja. Nastavio sam da slušam i shvatio da je žena napadnuta, čuo sam zvuke borbe i jauke. Nekoliko trenutaka sam oklijevao, treba li da se umiješam, da pomognem sirotoj ženi?
Uspaničio sam se, strah me je bilo da i ja ne budem povređen, šta ako ima oružje, mogao bih izgubiti svoj život, ovo nije moja borba. Možda je bolje da pozovem policiju, pomislio sam? Onda sam shvatio da ženski glas postaje sve slabiji, tako da sam znao da moram brzo da djelujem.
Da li mogu da pobjegnem od ovog, lomio sam se? Konačno sam odlučio da moram da pomognem nepoznatoj ženi, čak i ako rizikujem svoj život. U trenutku odluke osjećao sam neku čudnu transformaciju iznutra, moralnu i fizičku snagu , pa sam utrčao u grmlje.
Izvukao sam napadača, i navalio na njega svom svojom snagom. Poslije nekoliko minuta borbe, uspio je da se iskobelja iz mog stiska i pobjegao.
Teško sam disao, polako sam došao do djevojke, koja je skrivala iza drveta. Bio je mrak , pa nisam mogao da joj jasno vidim lice.
Osjećao sam, da je veoma uplašena, nisam se približavao i iz daljine sam pokušao da je smirim: “Sada ste bezbijedni, sve je u redu, on je pobjegao, “Poslije nekoliko trenutaka čuo sam njene riječi i sa velikim čuđenjem prepoznao njen glas : ” Tata , jesi li to ti? ” . Djevojka koju sam spasio bila je moja kćerka.”
