“Nakon što su moj brat i snaha poginuli u saobraćajnoj nesreći iza njih je ostalo dvoje maloljetne djece.
Sin od 4 i kćerka od 2 godine. Osim mene imamo još dva brata i dvije sestre, ali niko nije želio da preuzme brigu nad djecom i svi su zagovarali da se djeca daju u dom.
Međutim, ja to nisam dozvolio te iako imam svojih četvero klinaca odlučio sam da ih uzmem sebi.
Moja žena se u početku protivila, ali ubrzo ih je prihvatila i sve je bilo sasvim normalno, jedno vrijeme.
Nakon godinu dana došlo je na red da se dijeli nasljedstvo mog pokojnog brata i snahe. Tada su moja vraća i sestre odlučile da me tuže jer sam ja kao staratelj djece dobio sve, odnosno ja ništa nisam dobio, već su dobila djece koja će kada postanu punoljetna postati vlasnici svega što je ostalo iza njihovih roditelja.
Međutim, ja sam već mjesecima na strašnim udarima, ne samo moje braće i sestara već i komšiluka i mnogo ružnih stvari svakodnevno čujem da govore o meni.
Stvarno ne razumijem, kad je trebalo djecu udomiti, dati im ljubav i topli dom, svi su od njih digli ruke, sada pričaju ovako, a najgore od svega niko ne želi da tu djecu prihvati i nahrani. Nije mi jasno kakvi smo to postali ljudi.”
