Prema starom narodnom običaju vrijeme se računalo od i do Đurđevdana
Đurđevdan je druga slava po broju svečara u Srbiji iza Nikoljdana, a među najvećim je prolećnim praznicima. Prema narodnom, običajnom računanju vremena, Đurđevdan je polutar godine: vrijeme se računalo od i do Đurđevdana.
Kuće se kite vrbom i zelenilom. Pletu se vijenci od bilja i ljeskovog pruća koji se bacaju na kućni krov ili zadijenu za kapiju i stajska vrata.
Mnogi do ovog proljetnog praznika ne jedu ovčje mlijeko i jagnjeće meso, a do Đurđevdana ne spavaju u prirodi. Pored toga, mnogi ne muzu koze i ovce do tog dana i na Đurđevdan prvi put pomuzu svu sitnu stoku i prave sir, čija se prva grudva nosi svešteniku da je blagoslovi.
Ako je na Đurđevdan vedro, vjeruje se, bit će rodna godina. Ako tada i sutradan pada kiša, ljeto će biti sušno. Pada li kiša na treći dan, dakle na dan svetoga Marka, ljeto će biti kišovito.
Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usijeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Đurđevdan je ujedno krsna slava mnogih pravoslavnih Srba i Roma, a, prema narodnoj pjesmi, bio je krsna slava i Kraljevića Marka.
Prenos moštiju Svetog Đurđa, Đurđic se slavi 16. novembra i na osmom mjestu po broju slavara.
