“Moj dečko je sa sela, zajedno živimo u gradu. U vezi smo 5 godina i to mi nikada nije smetalo.
Sve dok se nismo skupa uselili.
Sada je već evidentan njegov seoski odgoj – njemu je normalno da ljudi dolaze nenajavljeni u goste, da ga roditelji zovu svako malo, da njegovi INSISTIRAJU da ja rodim dijete, da pričaju svakakve boleštine misleći da je smiješno, da nam uvaljuju njihove sokove, džemove itd. jer kao zdravi su, a pravljeni sa 2 kg šećera. Ja prosto ne mogu da podnesem taj malograđanski mentalitet i pred svima ispadam arogantna.
Naravno, oni redovno ismijavaju ljude koji žive u gradu i ljude koji se školuju jer vjeruju samo u motiku.
Ismijavaju mog dečka koji dijeli obaveze sa mnom i onda se sve to odrazi na naš odnos.
U svađi mi potom kaže da su to ženski poslovi i da se on ponižava zbog mene i da mu se svi smiju. Zato savjetujem svim ženama da bježe od seljaka. Dobri su samo dok su na distanci.”
(Ispovesti.com)
