Jedna sretna porodica živjela je u kući na rubu grada. Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana porodice, petogodišnjeg dječaka.
On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na sprat.
Šta da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratili su se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.
Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: “Tata, tata!” Otac priđe i poviče: “Skoči!”
Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: “Tata, ja te ne vidim…”
“Vidim ja tebe, slobodno skoči!” vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.
Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša dova i molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika vjernika pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: “Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke.”
Vjernik je često u napasti da odgovori: “Ali, ja te ne vidim…” Naš hod po ovom svijetu je zamračen, ali Bog nas uvijek vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. Uvijek je uz nas i onda kada mi toga nismo svjesni.
